Bistrik

Subtitle

                 Olovo - Svetište Gospe olovske

 

 Olovsko svetište – kao simbol katoličanstva u Bosni: do temelja stradalo, ali neuništeno!

Hranilo je vjeru progonjenog puka i davalo mu snage čekati bolju budućnost.
Ono ima jednu karakteristiku koju nema možda nijedno svetište na svijetu.
Gospino svetište i franjevački samostan su zapaljeni i izgorjeli do temelja, u noći s 1. na 2. kolovoza 1704.

Od tada, pa sve do 1936. (kad je podignuta nova crkva), dakle, 232 godine - hodočastili su vjernici Gospi u Olovo. Nije tu bilo ni čudotvorne slike, ni crkve, ni samostana, ni zvona, ni stalnog svećenika.
Središte okupljanja je bio crni kamen, jedini ostatak slavne prošlosti.

Franjevački samostan i crkva u Olovu podignuti su ubrzo nakon osnutka Bosanske franjevačke vikarije. Spominju se prvi put u popisu fra Bartolomeja iz Pize 1385-90.
Brzo nakon osnutka, Olovska crkva je postala najglasovitije Marijino svetište u okolnim zemljama. Kod te se crkve za duga stoljeća slijevao narod za Veliku Gospojinu i u njezinim osminama, prije i poslije svetkovine.
Još u 15. stoljeću, 10. travnja 1454., Olovskoj crkvi zavjetne darove šalju kćeri Hercega Stjepana: Katarina, pretposljednja bosanska kraljica, i Marija, žena Ivana Crnojevića, gospodara Crne Gore.


Iz 17. stoljeća imamo tri vrijedna svjedočanstva o Olovskom svetištu:


#   Izvještaj Atanazija Jurjevića bečkom caru, iz 1626.

Jurjević najprije napominje da je Olovskom svetištu predao darove carice i cara. Napominje da je Olovo te godine imalo 100 katoličkih kuća i 30 muslimanskih.
Po Jurjeviću, čudotvorna slika došla je u Olovo iz Zvornika gdje ju je jedan Turčin probo. Slika se čuva u Olovskoj crkvi, ali se za Veliku i Malu Gospu nosi u procesiji u crkvu koja je sagrađena ubrzo nakon njezina dolaska u Olovo (Bakići).
Najviše se čudesa događa za vrijeme procesije, od Olovske crkve do crkve u Bakićima, gdje ¾ vjernika ide bosonogo. Jurjević je zabilježio neka od tih čudesa po pričanju očevidaca. Potanko opisuje neka ozdravljenja duševnih bolesnika katoličke, pravoslavne i muslimanske vjere.
Zanimljiv je podatak o uvođenju gregorijanskog kalendara. Kad je u Olovu uvođen taj kalendar, došlo je do pobune. Muslimani i pravoslavci protivili su se njegovom uvođenju. Turska vlast je odobrila da se održe svečanosti na oba datuma, ali da ubuduće ostane onaj na koji se dogode uobičajena ozdravljenja.


  Fra Pavao iz Rovinja spominje u opisu Bosne iz 1640., između ostalog, da su često muslimanke u Olovu molile gvardijana da ostavi kasno uvečer crkvu otvorenu. One bi išle na golim koljenima od crkvenih vrata do Gospine slike, koja je smještena u posebnoj kapelici. Fra Pavao potanko opisuje sliku i kapelicu.                                     

Po svjedočanstvu i vjernika i nevjernika, slika je tako čudotvorna da se ne može izreći.                                                                                                                          Svetište je bogato: ima mnogo srebrenih kaleža, dragocjenog misnog ruha i zavjetnih darova.

I fra Pavao spominje noćnu procesiju sa svijećama, te mnoštvo naroda što dolazi sa svih strana, „od Dalmacije do Istoka“. Spominje janjičare kao čuvare reda.


  Fra Vranjo Varadinac u djelu „Pastor bonus“, objavljenom u Mlecima 1679., donosi opširan opis hodočašća Olovskoj Gospi:

"Olovskoj Gospi hodočaste, ne samo katolici iz Bosne i Dalmacije, nego i inovjernici iz Bugarske, Srbije i Albanije, i to radi čudesnih ozdravljenja. Tri mjeseca traje sezona za hodočasnike, a i vrhunac je svečanosti na Veliku Gospu. Uoči blagdana, i na sam blagdan pred podne i navečer, propovijedaju dva propovjednika, jedan u crkvi, drugi pred crkvom. Redovito dolazi bosanski biskup i osobno propovijeda. Svi se katolici hodočasnici ispovjede i pričeste, i to javno pred crkvom na očigled Turaka. Osmanske vlasti znaju za svečanost i uvažavaju ih; propisno je da gvardijan službeno najavi svečanost civilnoj vlasti i zatraži janjičarsku stražu koja će čuvati red."                                                                       Vardinac spominje još da su fratri Olovskog samostana opskrbljivali hodočasnike hranom. Za osam dana hodočašća jedva bi doteklo 10 tovljenih volova i 80 ovaca, a pečenje kruha moralo je početi mjesec dana ranije.

       

                         Lirika našeg kraja

  

                                      Aljinići stali u tri reda

                                                  Aljinići stali u tri reda,

                                              ni Saraj'vo ljepše ne izgleda.

                 

                                         Procvjetao neven plave boje

                                             Procvjetao neven plave boje,

                                            kroz naselje, to je selo moje.

  

                                   Volim sela, volim okolinu

                                              Volim sela, volim okolinu,

                                             volim Bosnu svoju domovinu.

  

                               Oj, Sutjesko, viš' tebe planina

                                          Oj, Sutjesko, viš' tebe planina,

                                             franjevačka to je domovina.

                                         Dok se Zemlja oko Sunca kreće,

                                            Bobovac se zaboraviti neće.

                                        Oj, Sutjesko, moje rodno mjesto,

                                             ja ću u te' dolaziti često.

 

                                     Igrali se konji vrani

                                                  Igrali se konji vrani,

                                                 pored Bosne na obali.

                                                  Kol'ko su se zaigrali,

                                                   zlatne uzde potrgali.

                                                 Jedan drugome govorili,

                                                     šta bi koji najvolili.

                                                 Daj nam Bože putovati,

                                                  hladnu vodu ne gaziti.

                                                  Iz hladne se vode puši,

                                                   'ko je gazi taj se guši.

                                                  Jer je Bosna brza voda,

                                                   'ko je gazi taj ne 'oda.

  

                                    Koso moja kosila bi sama

                                                  Koso moja kosila bi sama,

                                                  kad bi mila na otkosu bila.

                                                 Oj, kosbašo, bolila te glava,

                                                 ostade ti pod otkosom trava.

 

                                   Domaćine, domaćine, dobre ti rakije

                                          Domaćine, domaćine, dobre ti rakije,

                                                da smo znali došli bi ti prije.

                                                Oj, rakijo, šljivovice gorka,

                                             zbog tebe me zamrzi djevojka. 

      Na današnji dan, 15.7.1911., prije 103 godine

 

 prevedeno iz putnog izvještaja koje je napisao Max Macher, u godišnjaku austrijskog aerokluba iz 1912./1913.

 

15. srpnja 1911. (subota), u 23:20 h, dr. Hans Lorenz, dr. Karl Ewald i Max Macher, balonom "Excelsior" uzlijeću s bečkog poletišta Fischamend.

Balatonsko jezero preletjeli smo za 9 minuta.
U 5:40 h, narednog dana prelijećemo rijeku Savu, nekoliko kilometara istočno od Bosanskog Broda.

Kakva neprocjenjiva sreća za nas što smo mogli odozgo gledati Bosnu, zemlju iz bajki. Ta krasota panorame što se otvarala ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istinska veličanstvena ljepota šuma i planina, kao da smo ušli u raj.

6:20 h, lebdjeli smo na visini od 1400 m istočno od Doboja.                                         Raspolagali smo s još samo tri vreće balasta i pred sobom smo imali pogodan teren za spuštanje, u blizini željezničke pruge.                                                                              

No, čarolija pejzaža zadržala nas je pa smo odlučili nastaviti put po svaku cijenu.

Dok se nebo iznad nas bistrilo, iz doline su navirali oblaci.                                      

Više od dva sata uživali smo u mirnoj vožnji. Pri tom smo izgubili orijentaciju.

9:45 h , krpice magle su još ometale orijentaciju. Počeli smo tonuti. Nismo vidjeli ono što smo imali namjeru, nismo vidjeli ni Sarajevo, ni željezničke šine.

10:05 h , vučno uže je dodirnulo tlo, polako smo se približavali jednom blagom obronku. Gore, ispod starog groblja, našlo se pedesetak ljudi. Bez glasa i pokreta gledali su u čudovište koje je palo s neba.                                                                                        

Već prije, durbinom smo vidjeli da su prilikom našeg dolaska, neki ljudi kleknuli i prekrižili se.

Na naš poziv da prihvate uže, spustili su se na koljena i oni koji su dotad stajali. Začuđeni, čuli smo glasnu molitvu tih jednostavnih ljudi, koji su nas očigledno, držali za bića s neba. Vidjeli smo da od prestrašenog stanovništva odmah ne možemo očekivati pomoć, pa smo se polako spuštali povlačenjem ventila. Spustili smo se na tlo sasvim meko.

Radoznalost dotjera najhrabrije ljude u blizinu još napuhanog balona.

Oprezno su opipavali košaru, te u čudu gledali u mrežu i lanenu tkaninu divovske kugle. Uskoro su imali više povjerenja i odjednom smo bili okruženi gomilom zapanjenih lica.

Ekspedicija se spustila u selo Velike Trnovce, 777 m nadmorske visine.

Uz aktivnu pomoć bosanskih ljudi i žena, opskrba balona se odvijala brzo i bez zastoja dok nas je sunce i previše pržilo, no pojavila se briga kako prevesti balon do željezničke stanice. Činilo se da ljudi ne razumiju što želimo.

Zato su Edward i Lorenz odlučili sami sebi pomoći i potražiti prijevozno sredstvo. Jedan je otkrio četiri stara, djelomično slomljena kotača, a drugi kola, od čija su četiri kotača ostala još samo dva. Na temelju tih predmeta, znakovima su se nastavili pregovori i povjerovali smo da će nam ljudi pribaviti potreban prijevoz.                                                                                               

Veseli zbog toga, ulogorili smo se oko korpe balona i dokrajčili zalihe hrane.  Pri tom se oko nas skupilo i staro i mlado, a da ljudi nisu ni najmanje bili nametljivi. Čisto odjeveni u nedjeljnu odjeću, oko nas su pravili polukrug. Nismo se mogli dovoljno nadiviti skromnom i ponašanju punom takta, te neproračunatoj gracioznosti ljudi.                                      

Vrijeme nam je vrlo brzo prošlo. Prošao je jedan sat popodne. Izvučena su ona stara kola i za nuždu popravljena.

21:00 h, neobična zaprega je napustila Velike Trnovce. Na kolima koja su se drmusala izdizao se teški balon s korpom i omotačem, a četiri para malih bosanskih volova mučila su se da pokrenu kola.

3:00 h ujutro, zaprega je stigla u Čatiće, nakon što je prošla dolinom Trstionice.

Zahvaljujući susretljivosti bosanske željezničke Uprave, sljedeći ubrzani putnički vlak bio je zaustavljen i time nam se pustolovina sretno završila.                          

S nezaboravnim dojmovima o Bosni i njezinim stanovnicima konačno smo se ponovo vratili u Beč.

  ( iz putnog izvještaja koje je napisao Max Macher, u godišnjaku austrijskog aerokluba iz 1912./1913.) 

                             

 

fra Marijan Haljinić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene (1583.-1586. i 1592.-1595.)

 Izvor: Wikipedija /hr
autor: Administrator

 

 Fra Marijan Haljinić (Haljinići, sredina 16. st. - Kraljeva Sutjeska, 19. srpnja 1606.) bio je bosanski franjevac, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene (1583.-1586. i 1592.-1595.).

Rođen je u selu Haljinići sredinom 16. st. Osnovnu školu učio je vjerojatno u Kraljevoj Sutjesci, a nije isključeno da je tu završio i filozofsko-teološki studij. Bio je dvaput provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene (1583.-1586. i 1592.-1595.)

Supotpisnik je žalbe koju su 1594. bosanski franjevci uputili prorektoru reda De Matteiju protiv biskupa fra Franje Baličevića.

Za njegova dugog provincijalata, turske su vlasti dozvolile (1592.) da bosanski franjevci mogu, na osnovu starih povlastica, "svake tri godine sastati se i između sebe jednog glavara izabrati".

Fra Julijan Jelenić piše da je sastavio djelo u kojem je odredio kako se ima pjevati misni Credo.

 Vrijedno je ukazati na značaj, utjecaj i veličinu Franjevačke provincije Bosne Srebrene u to doba, što se da "iščitati" shodno pogledu na spisak objekata iz tog vremena, a koje su pripadale istoj . Naime, na popisu iz 1679., tu je pripadalo 18 samostana i 3 rezidencije:       
- Samostani: Sutjeska, Olovo, Visoko, Kreševo, Fojnica, Rama, Srebrenica, Tuzla, Gradovrh, Modriča, Šibenik, Visovac, Imotski, Makarska, Živogošće, Zaostrog, Velika i Našice.                 
- Rezidencije: Sarajevo, Beograd i Bužim.

Veličina Franjevačke provincije Bosne Srebrene u doba fra Marijana Haljinića, vjerojatno, je bila u nešto manjem obujmu od prikazane na karti:
karta Franjevačke provincije Bosne Srebrene 1679. godine

Unutarnje poveznice

Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Vanjske poveznice

Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

Izvori

  • Hrvatski franjevački biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2010.
  • Julijan Jelenić: Kultura i bosanski franjevci I. Sarajevo, 1912.
  • Julijan Jelenić: Necrologium Bosnae Argentinae. Sarajevo, 1917.
  • Juraj Božitković: Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala (1339.-1735.). Beograd, 1935.
  • Dominik Mandić: Franjevačka Bosna. Rim, 1968.

 

   Rudolf Rudi Čajavec, jedan od prvih pilota zrakoplovstva NOV-a, Narodni heroj.

 

 Izvor: Wikipedija /hr
autor: Administrator

 

Rudolf Rudi Čajavec 

(Zgošća pokraj Kaknja, 1. travnja 1911. - Klašnice pokraj Banje Luke, 4. srpnja 1942.), jedan od prvih pilota zrakoplovstva NOV-a, Narodni heroj.

Rudolf Rudi Čajavec je rođen 1. travnja 1911. u Zgošći, pokraj Kaknja. Otac Pavo i majka Anka, osim Rudija, imali su i sina Dragutina te kćerke Paulu i Olgu.

Nakon završene gimnazije, postaje student Pravnog fakulteta u Beogradu. Tu nastavlja suradnju sa studentskim pokretom, te je, zbog aktivnog sudjelovanja u studentskim demonstracijama, bio zatvoren i mučen u zatvoru "Glavnjača". Po završenom studiju, radi u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu. No, zbog neslaganja s vlastima, poslije izbora u svibnju 1935., premješten je iz Beograda.

Iste godine odlazi u vojsku koju služi u Novom Sadu. Tu se 1936. usavršava do stupnja zrakoplovnog potporučnik-pilota. Službovao je u raznim ustanovama, a 1939. odlazi u Francusku u želji da doktorira pravne znanosti na sveučilištu u Sorboni.

Slijedom okolnosti, te kapitulacije Francuske, vraća se u domovinu gdje dobiva namještenje u Splitu. Poslije kapitulacije Jugoslavije, travnja 1941., nalazi se u Banjoj Luci kao šef "Ureda za kolonizaciju", kada je i mobiliziran u zrakoplovstvo NDH. Otamo uspostavlja vezu s narodno-oslobodilačkim pokretom, pronalazi način i dostavlja municiju, sanitetski materijal i važna obavještenja na slobodni teritorij.

Na banjolučkom aerodromu povezao se s Franjom Kluzom (pilotom) i Milutinom Jazbecom (zrakoplovnim mehaničarem), s kojima priprema prelijetanje na slobodni teritorij. To im i uspijeva 23. svibnja 1942. kada avionom "Potez 25" Franjo Kluz slijeće na aerodrom "Urije" kod Prijedora, među partizane. Istog dana je sletio i Rudi s mehaničarem Jazbecom u avionu "Breguet 19".

To je bio začetak stvaranja partizanskog zrakoplovstva, te jedinstven slučaj u svijetu, da je pokret otpora u okupiranoj zemlji posjedovao vlastito zrakoplovstvo.

Tijekom prvog borbenog leta 4. srpnja 1942. Rudi Čajavec baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom „Zalužani“. U posljednjem napadu Rudi je ranjen i ne uspijeva se prebaciti na slobodni teritorij pa prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Četnici ga opkoljavaju. Da im živ ne padne u ruke, izvršava samoubojstvo.

 

Odlikovan je Spomenicom 1941., Ordenom narodnog heroja (dana, 20. prosinca 1951.) i Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Njemu u čast, u SFRJ, pojedina poduzeća nosila su njegovo ime.

Tako je 1950. osnovana tvornica vojne elektroničke opreme i uređaja, u Banjoj Luci, koja je nosila ime "Rudi Čajavec". Kasnije proizvodi i elektronske potrošačke uređaje, kao što su pojačala za gitare, televizori i PA sustavi.

Za SFRJ je izdana poštanska markica s likom Rudija Čajaveca i Franje Kluza.

Herojski čin preleta Čajavca i Kluza na slobodni teritorij uveliko je bio inspiracija za radnju partizanskog ratnog filma Partizanska eskadrila, iz 1979.

                                    

Izvori

  • Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975.
  • Ljubo Mihić: Kozara. Novi Sad, 1987.
  • internet izvori