Bistrik

"Pij vodu, razmi$ljaj o izvoru."

Sjećanje na dan smrti pretposljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425/6 - 25. listopada 1478.)

 

 

                 

              

 

                         Sretan i blagoslovljen Uskrs!

                 

                                                   Uskrsnu Isus, doista!

  Uskrsnu Isus doista,

  u ranu zoru uskrsnu;

     aleluja, aleluja, aleluja, aleluja, aleluja.

  U ranu zoru uskrsnu,

  u slavlju naš Otkupitelj;

     aleluja, aleluja, aleluja, aleluja.

  Kad sunca prvi sinu trak,

  tad raspade se grijeha mrak;

     aleluja, aleluja, aleluja, aleluja. 

 "Draga braćo i sestre, dobar dan! 

 

Ovaj tjedan je tjedan radosti: slavimo Isusovo uskrsnuće.

To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u Crkvi i svijetu. Ta sigurnost prebiva u srcu vjernikâ od onog uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob a anđeli im rekoše: "Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). "Što tražite Živoga među mrtvima?" Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i "kamen spoticanja", ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus no živi! Međutim, koliko puta, u svom svakodnevnom životu, imamo potrebu čuti riječi: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu a sutra ih više neće biti, među prolaznim stvarima… "Što tražite Živoga među mrtvima?"
Imamo za tim potrebu kada se zatvorimo u bilo koji oblik sebičnosti i samozadovoljstva; kada se dopustimo zavesti zemaljskim silama i stvarima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti, u novac, u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje traje minutu, dan, tjedan, mjesec… a zatim? "Što tražite Živoga među mrtvima?". Ta nam rečenica mora ući u srce i moramo je ponavljati. Hoćemo li je ponoviti tri puta? Hoćemo li učiniti taj napor? Svi: "Što tražite Živoga među mrtvima?" [ponavlja s mnoštvom] Danas, kada se vratimo kući, recimo to od srca, u tišini, i postavimo si ovo pitanje: zašto ja u životu tražim živoga među mrtvima? Bit će to dobro za nas.
Nije lako biti otvoren Isusu. Prihvatiti život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima. Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Marija Magdalena plače, vidi ga ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način! Tražili su među mrtvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put. A što ja činim? Koji pravac slijedim da susretnem živoga Krista? On će nam uvijek biti blizu da nas izvede na pravi put ako smo krenuli krivim pravcem.
"Što tražite Živoga među mrtvima?" (Lk 24, 5). To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. "Jučer" je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; "danas" je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.
Danas je i nama upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji nemaš više snage za molitvu? Zašto tražiš života među mrtvima ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima ti koji težiš ljepoti, duhovnom savršenstvu, pravednosti, miru?
Imamo potrebu iznova čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena, "Što tražite Živoga među mrtvima?", pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja uklanja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život drugima. Ponovimo tu anđelovu rečenicu kako bi nam se ona urezala u srce i pamet a neka zatim svatko odgovori u tišini: "Što tražite Živoga među mrtvima?". Ponovimo je! [ponavlja s mnoštvom] Pogledajte braćo i sestre, on je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji ti danas nešto obećavaju, ljepotu, a zatim ti ne daju ništa! On je živ! Ne tražimo živoga među mrtvima!

Hvala!"

                                                                                                          papa Franjo

                                                                                            Vatikan, 23. travnja 2014.

                                                                                                                                            (kta/ika)

                          40 mučenika iz Sebaste


  Car Konstantin Veliki I. ( 306.-337. ) 313. godine državno je priznao kršćansku vjeru, jer i tako u carskoj vojsci bio veliki broj kršćanskih vojnika.

Na istoku je vladao su- car Gaj Valerije Licinijan Licinije ( 308.-324. ), koji je u početku bio tolerantan prema kršćanima. Kada se posvađao s Konstantinom, u kršćanima je vidio svoje neprijatelje te ih je počeo proganjati i/ili preobraćati.

U Kapadociji i Armeniji je objavio dekret kojim, pod prijetnjom smrtne kazne, zapovijeda svim carskim vojnicima na svom teritoriju da se odreknu kršćanske vjere.

Četrdeset vojnika XII. elitne rimske legije nije se htjelo odreći kršćanske vjere te su bili spremni za vjeru i umrijeti. Oduzevši im odjeću, usred najgore zime 9. ožujka 320. godine, odvedeni su na zamrznuto jezero u dvorištu gimnazija, uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji (danas Siwas u Turskoj).

Za obraćenike su kraj jezera također pripremili i toplu kupku. Jedan od vojnika se predomislio i skočio u toplu kupku, ali zbog prebrze promjene temperature umire.

Stražar koji je promatrao svu tu patnju skinuo je odjeću i pridružio se vojnicima.

Tako je ostalo 40 mučenika.

U jutarnjim satima svi su spaljeni na lomači.

 

 10. ožujka, u katoličkom kalendaru, je njihov spomendan.

 

                  

  Na današnji dan, 10. ožujka 1391., preminuo je Tvrtko I., prvi kralj Bosanski

 

  Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, rođen oko 1338. godine, bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.


Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića. Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva.

Tvrtko I. iznenada je preminuo, 10. ožujka 1391., i sahranjen u franjevačkom samostanu sv. Nikole, u naselju Mile kod Visokog.
 
                                                                      (izvor : Wikipedija.hr)
                                     
 
   

         Drage naše, sretan vam 8. ožujka - Dan žena!

          

                         Sretno Valentinovo, svima!

   "Festa Valentino rediit lux - quisque sibi sociam jam legit ales avem".

       ("Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu")

                                                                     Latinska izreka iz 17. stoljeća                                             

                                 Zrnce mudrosti

"Ako započnemo svađu između prošlosti i sadašnjosti, uvidjet ćemo da smo izgubili budućnost".”

                                                                                        Winston Churchill

                                Sretna nova 2016.!

         

                                  Čestit Božić!

 " Bez Isusa Krista, Bog je za čovjeka nedohvatljiv; Bog se isključivo u njemu objavljuje; Isus je govor kojim Bog govori ljudima; on je Riječ Očeva..."

                                                                                       Sv. Franjo

        

Sv. Franjo

                       21. prosinac Dan rudara!

               

       Blagdan sv. Lucijesijanje božićne pšenice13. prosinca


 Na dan sv. Lucije sije se pšenica, simbol obnove života i plodnosti.

Sam običaj pretkršćanskog je porijekla, ali danas ima kršćansku simboliku - svrha mu je blagoslov ljetine. Pri sijanju pšenice treba uključiti sve ukućane kako bi vidjeli samu pripremu, sijanje, klijanje i rast pšenice, stavljajući naglasak na život. Ima više načina sijanja pšenice, ali najsigurniji je onaj klasični, kako slijedi: pšenicu staviti u malo vode preko noći kako bi nabubrila i kasnije uspješno klijala. Sljedećeg dana ona se stavlja u posudu sa zemljom (dva prsta manje od vrha), raspoređuje se po rahloj zemlji po cijeloj površini, a u sredini se ostavi malo prostora za stavljanje svijeća. Zatim se posuda stavlja uglavnom u prozor radi svijetla i topline za klijanje.

Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe, pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom te ukrašava božićni stol dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom ili uz jaslice. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati predskazat će bolju ili lošiju žetvu iduće godine. Što je pšenica gušća godina će biti bolja, rodnija, bogatija...

Običaj sijanja pšenice vezan je uz bijeg Svete Obitelji. Bogorodica je, naime, bježeći pred Herodovim vojnicima, kaže legenda, zamolila težaka koji je na svojoj njivi sijao pšenicu da kaže progoniteljima kako su tim putem prošli u vrijeme kad je sijao. Kad su progonitelji stigli, pšenica je čudesno izrasla, zbog čega su odustali od daljnje potjere.

Inače, spomendan svete Lucije je usred došašća, a kako joj ime dolazi od latinske riječi “lux, lucis” i znači “svjetlo”, simbolizira svjetlo u zimskoj tami i navješćuje Božić, kao rođendan Svjetla. Puk je rado spominje kao navjestiteljicu boljih vremena jer iza njezina spomendana dani su sve duži pa se kaže i "sveta Lucija, mrak ubija". Štuje se kao zaštitnica očiju, slijepih i nevino osuđenih, a uz blagdan sv. Lucije povezani su mnogi pučki običaji i razne pobožnosti. Tako je u Bosni, na blagdan sv. Lucije, bilo zabranjeno presti, tkati i šivati jer je sv. Lucija zaštitnica vida.
Od Lucije do Božića je 12 dana pa se, prema "brojanicama", može predvidjeti vrijeme svakoga mjeseca sljedeće godine. Neudane djevojke, kako bi saznale hoće li se sljedeće godine udati, i za koga, na dan sv. Lucije ispisuju 11 papirića s imenima momaka koje priželjkuju, a jedna ostaje prazna. Papirići se potom preklope i zalijepe, svaki dan se spali po jedan, a ime momka na posljednjoj ime je njezina budućega muža. Ako ostane prazan papirić, ništa od udaje u dolazećoj godini. Prosinac nosi baš to ime zbog blagdana Svete Lucije. Na taj dan bi momci djevojkama davali naranču, a ako im ona ne bi vratila do Božića iduće bi godine bila svadba.

 

Sveta Lucija od Siracuse (283.-304.), znana i kao Sveta Lucija, kršćanska je mučenica koja je zbog svoje vjere podnijela mučeništvo 304.                                                                     Naime, po časnoj je predaji bila lijepa mlada djevojka iz grada Siracuse u Italiji, zaručena za nekog bogatog mladog sumještanina. Onda se dogodi da je poslije čudesnog ozdravljenja svoje majke odlučila život posvetiti Bogu. Tada razvrgne zaruke i time razbjesni svog zaručnika. Kad je nije uspio nagovoriti da se ipak uda za njega, njen ju je nesuđeni muž prijavio rimskim vlastima jer je tada kršćanska vjera bila zabranjena. Doveli su je na sud i počelo je ispitivanje. U pokušaju da njenu vjeru pobjedi grijehom, rimski prokonzul joj je čak prijetio da će je dati zaključati u javnu kuću. Odgovorila mu je: “Tijelo se neobeščašćuje ako duša na to ne pristane. Učiniš li mi nasilje protiv moje volje, moja će čistoća zaslužiti dvostruku krunu.”

Okrutno je potom mučena, iščupane su joj oči i ubijena je mačem, kaže predaja.

 

Bez obzira koliko predaja odgovarala činjenicama, Lucija ostaje uzor dosljednog pristajanja uz učenje svete katoličke vjere. Prije svega, svima onima koji biraju, ovo mogu vjerovati - ovo ne mogu, ovo mi je u redu - ovo nije, ovo mi se sviđa - ovo je staromodno...                                                                                                          

Uzor je također čednosti i čistoće u ovom vremenu i suvremenim ljudima koji ne cijene načela istinskog vrednovanja vjere, nego stavljaju upitnik na sve "ćudoredne zahtjeve", a svoje prohtjeve, strasti i slabosti uzdižu umjesto Božjih zapovjedi.

                                  

 4. prosinca, sv. Barbara - divan cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva

 sv. Barbara je kršćanska svetica, djevica i mučenica, zaštitnica rudara i dobre smrti, jedna od 14 svetih pomoćnika u nevoljama.

                                        

                Sveta Katarina Aleksandrijska, 25. studenoga

                                                             Sveta Kata

                                             

  Najpoznatija svetica Katarina (grč. Aikaterina - ona koja je čista) u povijesti književnosti, svakako, je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju slavimo svake godine 25. studenoga.

Pretpostavlja se da je rođena oko 282., a umrla oko 307. poslije Krista.

Njezin život je ovijen legendom, lijepom doduše, pa je malo toga povijesno pouzdano.  Za vladavine cara Dioklecijana, po svim rimskim provincijama, bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta".

O tim mučenicima, u to doba, nastali su kasnije legendarni izvještaji, tzv. Passiones.

Jedna od njih je i ova legenda:

Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako, da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No, Katarina, služeći se odlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu, jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.

Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No, to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada, te joj je odrubljena glava.

 

Prema toj legendi, anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu, između 548. i 565. poslije Krista, car Istočnog Rimskog carstva Justinijan podigao je slavni samostan sv. Katarine, koji postoji još i danas.

Egipatski predsjednik Anvar El Sadat, kraj tog je samostana 19. studenoga 1979., započeo sa gradnjom velikog religioznog središta za tri monoteističke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao deset zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

Jedna od teorija govori da je Ivana Orleanska dobivala božanske upute, upravo, od sv. Katarine i od sv. Margarete.                                                                                                      Oskudni izvještaji o Katarininu životu, kroz povijest, su bacali sumnju na njezino stvarno postojanje, pa je to vidljivo i u bogoslužju Katoličke Crkve, koja je spomen svete Katarine 1969. isključila iz liturgijskog kalendara, da bi ga onamo vratio papa Ivan Pavao II. 2002. godine.

 

Uz sv. Margaretu i sv. Barbaru, se stavlja u 14 najkorisnijih svetaca koji nam pomažu iz Raja, te je bila inspiracija mnogim umjetnicima.

Likovni umjetnici, redovito, prikazuju sv. Katarinu s nazubljenim (izlomljenim) kotačem u ruci ili do nogu, sa krunom na glavi i sa knjigom ili križem u rukama, katkad sa prstenom. Ponekad, tu su i mač - oruđe mučeništva i palma - znak pobjede u mučeništvu.

 

Zaštitnica je djevica, neudanih djevojaka - jer je i sama bila djevica, umirućih - jer je iskusila smrt za vjeru, studentica, učitelja, profesora, knjižničara, arhivara, pisara, tajnica - jer je bila učena, govornika, branitelja, pravnika, teologa - jer je vjeru uspješno obranila od 50 učenjaka, obrtnika koji rade s kolom (radi kola s kojim je trebala biti mučena) - lončara, mlinara, mehaničara, kožara, popravljača kotača, dojilja - jer legenda kaže da joj je teklo mlijeko umjesto krvi kad su joj odsjekli glavu...

 Svetoj Kati se obraća za pomoć u bolestima jezika i teškog govora, te u slučaju bolesti životinja.

U narodu postoji poslovica: „Sveta Kata, snijeg za vrata.“

 

Izvor:


- Wikipedia (više članaka)

- www.ktabkbih.net

                               Pljeskanje u crkvi?

  TEMPLUM DEI, TEMPLUM DEI!

            

Pljeskanje u crkvi?


Na četvrtu korizmenu nedjelju 1963. papa Ivan XXIII. posjetio je vjerničku zajednicu u Ostiji. Oduševljeno mnoštvo vjernika u crkvi ga je dočekalo gromoglasnim pljeskom i klicanjem.

Sretan sam što sam došao k vama. Ipak, moram izraziti želju da u crkvi ne bučite, ne plješćete i ne pozdravljate čak ni papu. Zašto? Templum Dei, templum Dei (Hram Božji, hram Božji)!"


Tako je papa (danas sv. Ivan XXIII.) reagirao iako se nije radilo o pljeskanju za vrijeme liturgije, što je u našim crkvama u posljednje vrijeme sve češća pojava. Pljeskanje tijekom liturgijskog slavlja papa Ivan XXIII. vjerojatno nije mogao niti zamisliti. S ovom pojavom suočio se jedan od njegovih nasljednika – papa Benedikt XVI. – koji u svojoj knjizi “Duh liturgije” ovako komentira pljeskanje u liturgiji:

Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo.

Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje.

Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi?

Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogu da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.

 

No ako ste u posljednje vrijeme pratili svete mise s Trga svetog Petra, mogli ste primijetiti određene promjene. Naime, nakon što Sveti Otac stigne pred oltar pozdravljan pljeskom i pjesmom, a prije samog početka svete mise, voditelj programa najavljuje:

Uskoro počinje sveta euharistija pa se mole nazočni vjernici da se uzdrže od pljeskanja i izvikivanja.”

To je uveo papa u miru Benedikt XVI.

 

Dakle, nije prikladno niti liturgijski opravdano, pljeskati u crkvi tijekom svete mise.

 

Sapienti sat (Mudrom dovoljno)!

  Rudolf Rudi Čajavec , jedan od prvih pilota zrakoplovstva NOV-a, Narodni heroj

 

  Izvor: Wikipedija /hr

autor: Administrator

 

Rudolf Rudi Čajavec 

(Zgošća pokraj Kaknja, 1. travnja 1911. - Klašnice pokraj Banje Luke, 4. srpnja 1942.), jedan od prvih pilota zrakoplovstva NOV-a, Narodni heroj.

Rudolf Rudi Čajavec je rođen 1. travnja 1911. u Zgošći, pokraj Kaknja. Otac Pavo i majka Anka, osim Rudija, imali su i sina Dragutina te kćerke Paulu i Olgu.

Nakon završene gimnazije, postaje student Pravnog fakulteta u Beogradu. Tu nastavlja suradnju sa studentskim pokretom, te je, zbog aktivnog sudjelovanja u studentskim demonstracijama, bio zatvoren i mučen u zatvoru "Glavnjača". Po završenom studiju, radi u Ministarstvu poljoprivrede u Beogradu. No, zbog neslaganja s vlastima, poslije izbora u svibnju 1935., premješten je iz Beograda.

Iste godine odlazi u vojsku koju služi u Novom Sadu. Tu se 1936. usavršava do stupnja zrakoplovnog potporučnik-pilota. Službovao je u raznim ustanovama, a 1939. odlazi u Francusku u želji da doktorira pravne znanosti na sveučilištu u Sorboni.

Slijedom okolnosti, te kapitulacije Francuske, vraća se u domovinu gdje dobiva namještenje u Splitu. Poslije kapitulacije Jugoslavije, travnja 1941., nalazi se u Banjoj Luci kao šef "Ureda za kolonizaciju", kada je i mobiliziran u zrakoplovstvo NDH. Otamo uspostavlja vezu s narodno-oslobodilačkim pokretom, pronalazi način i dostavlja municiju, sanitetski materijal i važna obavještenja na slobodni teritorij.

Na banjolučkom aerodromu povezao se s Franjom Kluzom (pilotom) i Milutinom Jazbecom (zrakoplovnim mehaničarem), s kojima priprema prelijetanje na slobodni teritorij. To im i uspijeva 23. svibnja 1942. kada avionom "Potez 25" Franjo Kluz slijeće na aerodrom "Urije" kod Prijedora, među partizane. Istog dana je sletio i Rudi s mehaničarem Jazbecom u avionu "Breguet 19".

To je bio začetak stvaranja partizanskog zrakoplovstva, te jedinstven slučaj u svijetu, da je pokret otpora u okupiranoj zemlji posjedovao vlastito zrakoplovstvo.

Tijekom prvog borbenog leta 4. srpnja 1942. Rudi Čajavec baca letke iznad Banje Luke i napada aerodrom „Zalužani“. U posljednjem napadu Rudi je ranjen i ne uspijeva se prebaciti na slobodni teritorij pa prinudno slijeće kod sela Kadinjana. Četnici ga opkoljavaju. Da im živ ne padne u ruke, izvršava samoubojstvo.

 

Odlikovan je Spomenicom 1941., Ordenom narodnog heroja (dana, 20. prosinca 1951.) i Ordenom zasluga za narod prvog reda.

Njemu u čast, u SFRJ, pojedina poduzeća nosila su njegovo ime.

Tako je 1950. osnovana tvornica vojne elektroničke opreme i uređaja, u Banjoj Luci, koja je nosila ime "Rudi Čajavec". Kasnije proizvodi i elektronske potrošačke uređaje, kao što su pojačala za gitare, televizori i PA sustavi.

Za SFRJ je izdana poštanska markica s likom Rudija Čajaveca i Franje Kluza.

Herojski čin preleta Čajavca i Kluza na slobodni teritorij uveliko je bio inspiracija za radnju partizanskog ratnog filma Partizanska eskadrila, iz 1979.

                                  

Izvori

  • Narodni heroji Jugoslavije, Mladost, Beograd, 1975.
  • Ljubo Mihić: Kozara. Novi Sad, 1987.
  • internet izvori

    29. lipnja, sv. Petar i Pavao - patron župe Kakanj

                           

 Grobovi obojice se nalaze u Rimu i zajednički spomen im se počeo slaviti sredinom III. stoljeća. Prema kršćanskoj tradiciji i predaji pretrpjeli su mučeništvo za cara Nerona (54. - 68.). Slave se zajedno jer su apostolski prvaci, iako različiti po svojim sposobnostima, ulogama i načinu svetosti - zajedničko im je ono najvažnije: vjernost Isusu Kristu i navještaju njegova imena i spasenja u svijetu. Oni su predstavnici dvaju misionarskih razdoblja u prvoj Crkvi. Različitošću svojih sposobnosti i darova proslavili su i obogatili Kristovu Crkvu.

 

                     sv. Petar                                                                      sv. Pavao

      Isus ga postavio na čelo dvanaestorice apostola,                  Prvi u tumačenju dubina vjere.

       prvi među apostolima: on predsjeda Crkvu,                            Vođa misije među poganima. 

     predvodeći je u ljubavi. Ima od Isusa jedincat               Navjestio Evanđelje poganima i postao

       položaj među apostolima: to ga je učinilo                         učiteljem naroda (misionar pogana).

 vrhovnim autoritetom u Pracrkvi (prvoj Crkvi).       Pješke obišao Palestinu, Siriju, brojne pokrajine 

 Prvi u ispovijedanju vjere. "Konzervativan":          male Azije, Grčku i Italiju - navješćujući Isusa kao

  inzistira na obdržavanju židovskih običaja;                                     Evanđelje i Gospodina.

    ljubomorno poštivanje vjerske tradicije              "Progresivan": zdravo otvoren kulturi i duhovnom 

 židovskog naroda; određena distanciranost                  stanju naroda kojima je želio navješćivati i 

 od pogana. Misionar Židova. Vođa, pokretač,                  svjedočiti Isusa kao Spasitelja svih ljudi.

  planer i koordinator misije među Židovima,        Njegovo propovjedanje obilježeno je nastojanjem 

od kojih je osnovao prvu Crkvu. Cilj njegovih             da "nakalemi" poruku Spasenja u Kristu na 

  govora među Židovima je pokazati da su se             kulturu Grka i Rimljana. Pri tome dosta koristi

  na Isusu ispunila starozavjetna proroštva i         (pozajmljuje) pojmove iz tadašnjeg grčko-rimskog

  obećanja o Mesiji: Isus je Pomazanik Božji,          prava. Određene pojmove unutar Novog Zavjeta

                 sudac mrtvih i živih.                                koriste samo Pavlovi spisi (npr. posinstvo/hyothesia).

     Simbolizira apostolsku  tradiciju i                       Pavlovo propovjedanje je primjer inkulturiranog

                vjernost Kristu.                                                          navještanja Radosne vijesti.

 

Župa Kakanj je utemeljena 1920. kao župa Zgošća, odvajanjem od župe Kraljeva Sutjeska.

Stara župna crkva (prilagođeni prostor radničke barake) služila je sve do 1926., kada je sagrađena nova - posvećena apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu. Ova crkva je bila u pastoralnoj uporabi do 1965.

Današnja crkva dovršena je 1971. Zvonik je odvojen od crkve i njegova gradnja je završena 1972.

  

Župna crkva sv. Petra i Pavla krije nekoliko vrijednih umjetničkih djela.

Dvije freske Uskrsnuće i Gospa, koje krase lijevu i desnu stranu oltara, rad su akademskog slikara Tome Hrgote, rodom iz Kaknja. Crkva ima jedan vitraj - Posljednju večeru. Ostali vitraji, koji se planiraju uraditi, prikazivat će povijest spasenja.

Skladan oltar koji se vidi iz svakog kutka crkve krase dva kipa: sv. Petra i sv. Pavla te drveni križ čiji se vodoravni dio izdužuje nadesno. S njega okomito „padaju“ drvene linije iz kojih kao da izranja svetohranište. Sve zajedno čini oltar  jedinstvenim.

   

       24. lipnja, sv. Ivan Krstitelj - zaštitnik naše župe
             Neobičan svetac, kao i njegov samostan u Kraljevoj Sutjesci!

          

       Neobičan svetac, kao i njegov samostan u Kraljevoj Sutjesci

 

Rođenje sv. Ivana Krstitelja svetkovina je koja je nastala u ranim stoljećima kršćanstva. 

Nadahnuće je Evanđelje sv. Luke (Lk 1, 5-80). U srednjem vijeku je svetkovina Rođenja sv. Ivana shvaćena kao "ljetni Božić". Njemu su posvećene mnoge bazilike, katedrale i crkve, npr. Lateranska bazilika u Rimu. I u hrvatskom narodu je sv. Ivan osobito čašćen; najveće je njegovo svetište u Podmilačju, kod Jajca.

Tako su se kroz povijest Crkve potvrdile Isusove riječi o sv. Ivanu Krstitelju: "Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana!" (Lk 7, 28)

 7Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? 8Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. 9Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. 10On je onaj o kome je pisano: 

Evo, ja šaljem glasnika svoga

pred licem tvojim

da pripravi put pred tobom.

11Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! 12A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. 13Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. 14Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći.«
15»Tko ima uši, neka čuje.«

(Mt 11, 7-14) 

Crkva baš ne uobičava u liturgiji slaviti rođendane. Slavimo samo tri rođendana: Božić - Isusovo rođenje, "Mala Gospa" (Rođenje BDM) i rođenje sv. Ivana Krstitelja, Isusova preteče, onoga koji je najavio Isusov dolazak i upozorio da je Isus Mesija, Jaganjac Božji, koji odnosi i oduzima grijehe.

Također, ne smijemo zaboraviti na činjenicu da svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja slavimo 24. lipnja, vrijeme ljetnog solsticija, kada je noć najkraća, a dan najdulji.

Radi se o noći obilježenoj ivanjskim krijesovima, koji su simbolizirali i predstavljali nastavak i produžetak  najduljeg dana u noći. Zanimljivo je da se u prošlosti pridavala moć nagorjelom drvu blagoslovljenih ivanjskih krjesova, kao npr. zaštita od gromova. Možda nam danas to izgleda kao praznovjerje, ali zanimljivo je primijetiti da se u tome krije određena simbolika pobjede vatre ljubavi nad ognjem osvete. U tom kontekstu slobodno možemo kazati da je sv. Ivan Krstitelj prvi navjestitelj ognja vječne Božje ljubavi koji će rasvijetliti tamne noći našeg beznađa i očaja. On svjedoči i nagovještava silazak Božje milosti u naše živote , ta i samo ime Ivan znači "Božja milost".

Rođenje sv. Ivana Krstitelja je bio zahvat Božje milosti u ljudskom životu. Njegovi roditelji Zaharija i Elizabeta, koji su već bili u poodmakloj dobi bez djece, kad su izgubili svaku nadu da će ih imati, Bog najavljuje rođenje sina. Elizabeta je, kako nije mogla imati djece, iskusila mnoga poniženja zbog oduzimanja blagoslova djece. Bila je dosta postarija, a dijete koje je željela nikako da dođe. Zaharija je pripadao skupini svećenika koji su služili u hramu Gospodnjem. Za vrijeme svoje šestomjesečne službe, imao je veliku čast da prinese kad u svetištu. Dan kada je Zaharija imao tu priliku bio je početak novog razdoblja u Elizabetinu i njegovu životu. 

Gabrijel, Božji posebni glasnik, stajao je pred svećenikom i rekao: "Ne boj se, Zaharija! Tvoje molitve su uslišane. Tvoja žena Elizabeta rodit će sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan."

Dugo čekanje bilo je nagrađeno. Zaharija i Elizabeta imat će sina. U njihov tihi dom ulazi novi život. Kada je došlo vrijeme Elizabeti da rodi, ona porodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe radovali su se  s njom.

                  

                

                    sv. Antun Padovanski, 13. lipnja

 

 U jednoj propovijedi, koja vrijedi za svakoga, Antun govori:

"Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca i polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega."

                         

                    

  Sveti Anto došao je u Rim propovijedati, a okupljeni protivnici-heretici odbijali su slušati njegove riječi. Pokušali su i rastjerati mnoštvo.

Razočarani Anto otišao je na obalu i započeo propovijed ribama. 

" Čujte, o vi, ribe, Riječ Božju što je ljudi odbijaju".

U čas su se okupile ribe i poredale naprijed manje, a iza veće s glavama iznad vode i slušale pozorno propovijed. 


"Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca i polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega."

"Jao onima koji imaju pune podrume vina i žita, dva ili tri para odjeće, dok Kristovi siromasi prazna želuca i polugoli prose na njihovim vratima, pa ako im što preko srca i daju, daju malo ili lošije od lošijega."

      Iz homilije pape Franje u Sarajevu, 6. lipnja 2015.

 

...poput sunčeve zrake koja prodire kroz oblake odzvanja Isusova riječ u Evanđelju:

“Blago mirotvorcima” (Mt 5,9). Poziv je ovo uvijek aktualan koji vrijedi za svaki naraštaj. Ne kaže “Blaženi propovjednici mira”: svatko je sposoban govoriti o njemu, čak na licemjeran i lažan način. Ne. Kaže: “Blago mirotvorcima”, to jest, onima koji ga tvore, stvaraju. Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi “sinovima Božjim zvati”, jer Bog sije mir uvijek i posvuda; u punini vremena poslao je u svijet svojega Sina da imamo mir! Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak.

                           Koliko cijenimo Bibliju?

 

Četiri su svećenika raspravljala o vrijednosti različitih prijevoda Biblije.

Jednom od njih je više odgovarao prijevod Kršćanske sadašnjosti zbog svog dobrog hrvatskog jezika. Drugi se s njime nije složio, smatrajući da je prijevod Novog zavjeta u Jeruzalemskoj Bibliji bliži grčkom izvorniku.

No, treći je objasnio da ga oduševljava prijevod Knjige o Kristu jer se služi jezikom sadašnjice.

-          A koji prijevod tebi odgovara? – upitali su četvrtoga koji je cijelo vrijeme šutio, slušajući razloge koje su ostali navodili.

-          Meni se najviše sviđa prijevod moje majke.  – odgovorio je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja.

Sva trojica su iznenađeno pogledala kolegu jer im je bilo poznato da je potekao iz skromne obitelji.

-          Vaše majke? Nismo znali da je tvoja majka prevela Bibliju.

-          Istina je.  – potvrdio je.  – Ona ju je prevela u život, svakog dana u svom životu. Bio je to najuvjerljiviji prijevod koji sam ikada vidio.

          Sjećanje na veliku rudarsku nesreću u Kaknju,              7. lipnja 1965., jama "Orasi" - 128 poginulih rudara

 ...na posljednjoj prozivci, izgovoreno je 128 imena na koje nije bilo odziva.

Iza poginulih rudara ostalo je 421 dijete, 119 udovica i 145 starih i iznemoglih roditelja.

                           tekst: Sjećanje na tragično stradale rudare

                               

        Sjećanje na veliku rudarsku nesreću u Kaknju,              21. travnja 1934., okno Pope - 125 poginula rudara.

                                       

      tekst: Velika rudarska nesreća u Kaknju, 21. travnja 1934.

                                     Zavičaj,  proljeće 2012.

 

 "Ništa živ čovjek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može biti čovjek trajno nesretan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem."

                                                                                              Ivo Andrić

            Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist!

 

   Pesimizam? Ne! Jer ta biljka nalazi plodno tlo samo ondje, gdje je nestalo vjere u Boga, u Krista. Na kršćanskom, katoličkom tlu nema joj mjesta.

U jednoj amerikanskoj školi raspisali su nagradu za najbolju misao, koju jedan učenik iznese. Rečenica, koja je donijela nagradu, glasila je: “Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?”

Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio s ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice.

Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek završava, onda Bog tekar počinje! Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Ne ćete ništa vidjeti do li zbrku amo tamo isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure. Sadašnji događaji u svijetu tako su zamršeni. A nije ni čudo, jer ih gledamo s obratne strane, iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadašnjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono, što je za nas najbolje. Sursum corda!

                                                 

                                                                       Bl. Alojzije Stepinac, iz govora mladeži, 1944.)                                    

 2. veljače Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa

                                                                                                 autor: Administrator

  Močvarno područje Bistrik nalazi se između sela Haljinići, Marijine vode, Crkvenjaka i Bistrika te podno starog sela Haljinića (iseljenog 1953. od strane rudnika „Haljinići“), na cca. 460 m n.v.. Nastalo je umjetnim putem kao posljedica podzemnog rada rudnika. Punjenjem vodom većeg kratera, nastalog rasjedanjem zemlje, stvoreno je veće jezero te nekoliko manjih jezera koji zajedno čine glavni dio ovog područja.

Na močvarnom području Bistrik registrirano je 212 ptičjih vrsta koje tu nalaze mjesto za odmor i/ili gniježđenje. To je, otprilike, 2/3 cjelokupno registriranog broja u BiH. Točnije, u BiH je od 1878. do 2012. registrirano 336 ptičjih vrsta, s tim da se neke od njih više ne mogu naći kod nas.

Ovo mjesto važan je dio ptičjeg svijeta, o čemu govore i sljedeći usporedni podaci. Na području Livanjskog polja (površina 405 km²) i Buškog jezera (površina 55,8 km²; ukupna zapremina 782 milijuna m³) zabilježeno je 206 vrsta ptica. A u močvarnom području Bardači, koja je proglašena Ramsarskim područjem (uvrštena na svjetsku listu zaštićenih močvarnih područja), registrirano je 178 vrsta ptica. Bardača je kompleks koji uključuje 11 jezera, naplavne površine, šume, obrađeno zemljište i nastanjene površine. Smještena je između rijeka Save i Vrbasa, na površini od preko 670 ha.

Čini se vjerojatnim kako je močvarno područje Bistrik, na koje otpada cca. 1 km² od 462 km² općine Kakanj, prihvatljivo za još koju ptičju vrstu. No, krivolovci, piromani i kamperi nisu dobrodošlica, niti dobri susjedi.

Na važnost ovog područja uvelike su ukazali  Općina Kakanj, Ornitološko društvo „Naše ptice“ i Produkcija „Visoki“ koji su organizirali, 2. veljače 2012., premijeru dokumentarnog filma „Osjećam se k’o da sam u raju“, autora Ilhana Dervovića. Snimanje dokumentarca financirali su Federalno ministarstvo okoliša i turizma, na osnovu aplikacije Općine Kakanj, i Općina Kakanj, iz Programa utroška sredstva fonda za zaštitu okoliša.

(dokumentarni film pogledajte klikom na poveznicu http://vimeo.com/42433920)

 

Nedugo potom, 20. i 21. travnja 2012., u Kraljevoj Sutjesci održan je Prvi Ornitofestival u BiH, gdje su pored domaćih posjetitelja i organizatora na festivalu sudjelovali gosti iz Hrvatske (PP Lonjsko polje, Crvena tipka), Srbije (Pokret gorana Sremska Mitrovica-SRP Zasavica), Slovenije (DOPPS), Njemačke (EuroNatur) te BiH (NVO Most i NP Kozara). Organizator Festivala bilo  je Ornitološko društvo „Naše ptice“, a sponzori Federalno ministarstvo okoliša i turizma, Općina Kakanj, EuroNatur, Mava fondacija, Fondacija Visoki, Tvornica cementa „Kakanj“  i Astra sat. Okosnica Festivala bila je izložba „Ptice močvare Bistrik“, autora Narcisa Drocića i Sumeje Drocić.

Na temelju rezultata završene studije o bioraznolikosti močvarnog područja Bistrik, koju je financirala Općina Kakanj, predstavnici Ornitološkog društva "Naše ptice", 11. veljače 2013.,preporučili su pokretanje zaštite ovog područja u stupanj "Zaštićeni krajolik/pejzaž". Tom prilikom, predsjednik Društva mr.sc. Dražen Kotrošan prezentirao je rezultate izrađene studije.

Istraživanjem biljnog svijeta zabilježeno je 122 vrsta biljaka, ali taj broj nije potpuni pokazatelj stanja bioraznolikosti skupine, s obzirom na to da su istraživanja rađenja unutar nekoliko terenskih dana.

Na močvarnom zemljištu je razvijena zajednica crne johe i uskolisnog šaša. Pored spomenutih, u okruženju Bistrika razvijeni su i agroekosustavi koji mogu biti značajni za povećanje bioraznolikosti  na tom području.

Istraživanja životinjskog svijeta su obuhvatila više skupina. Na području Bistrika i njenog okruženja zabilježeno je 30 vrsta vilinih konjica, 8 vrsta vodozemaca, 7 vrsta gmizavaca, 212 vrsta ptica i 13 vrsta sisavaca.

Zabilježene su i dvije vrste riba: babuška i krkuša te veliki broj insekata iz skupina leptira i tvrdokrilaca. Druge skupine kao što su gljive, lišajevi, puževi nisu istraživane, ali procjenjuje se da je i taj dio bioraznolikosti izuzetno brojan vrstama.

Ptice predstavljaju najspecifičniji dio bioraznolikosti močvarnog područja Bistrik. Zabilježeni broj vrsta čini 62,72 posto broja povijesno zabilježenih vrsta u Bosni i Hercegovini. Trenutačno, ekosustavi na ovom području dobro su očuvani, ali zbog stalnog pritiska (npr. paljenja, izletnici, krivolov...) mogu biti nepovratno uništeni. Stoga, potrebno je pokrenuti proces zaštite ovog područja.

Zaštita močvarnog područja Bistrik, navodi se u razmatranju spomenute studije, bila bi postupna i odvijala bi se u više faza, ovisno od promjena zakonskih normi i realizacije prostornog plana općine Kakanj.

 

Prema kategorizaciji Međunarodne unije za konzervaciju prirode - IUCN (Dudlay, 2008) područje Bistrik ispunjava uvjete za proglašenje zaštićenim područjem kategorije IV - Područje 2 upravljanja staništem ili vrstom. Uzimajući u obzir činjenicu da postoji neusklađenost zakona o prirodi u Federaciji Bosne i Hercegovine s IUCN kategorizacijom, neophodno je do donošenja novog zakona izvršiti primjerenu kategorizaciju zaštićenog područja Bistrik, sukladno aktualnom zakonu. S obzirom na nesuglasje aktualnog zakona o zaštiti prirode FBiH s IUCN kategorizacijom zaštićenih područja, kao i da postoje planovi za proglašenje drugih područja na općini Kakanj koja se nalaze u blizini močvarnog područja Bistrik te mogućnosti njihovog povezivanja u jedan kompleks, prijedlog je da se u prvoj fazi područje Bistrik proglasi zaštićenim područjem kategorije „Zaštićeni krajolik/pejzaž“ (član 29.) kojeg na osnovu člana 30. „Zakona o zaštiti prirode“ F BiH predlaže Kantonalno ministarstvo. Ukupna površina predložena za zaštitu u sklopu zaštićenog područja Bistrik iznosi 145,37 ha. Prijedlog zonaciji zaštićenog područja Bistrik podrazumijeva postojanje tri zone. Prva zona obuhvata područje površine 31,57 ha koje uključuje vodene površine s močvarnom vegetacijom, plavne livade i poplavne šume johe sa šaševima. Druga zona obuhvata područje površine 43,20 ha koje uključuje livadske površine, manju površinu hrastovo-grabove šume i dio površina pod kulturama i voćnjacima. Treća zona obuhvata područje površine 70,60 ha koje uključuje veći dio šumskih površina, manje livadske površine i antropogene površine. Upravljanje predloženim zaštićenim područjem Bistrik mora biti određeno „Planom upravljanja“ koji će biti usklađen s prostornim i razvojnim planovima općine Kakanj.

Plan upravljanja će biti donesen nakon proglašenja zaštićenog područja, a on mora definirati uvjete, rješenja, načine i postupke za uspostavu dugoročnog sistema zaštite biološke raznolikosti, vrijednosti pejzaža i sustava upravljanja zaštićenim područjem na načelima održivog korištenja prirodnih, kulturnih i dr. dobara.

Sukladno zakonskim procedurama stupanj zaštite močvarnog područja usvaja Skupština Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog nadležnog kantonalnog Ministarstvu za prostorno uređenje, saobraćaj, komunikacije i zaštitu okoline Ze-do kantona.

Zaštićeno područje Bistrik moguće je razvijati kroz ekoturizam na bazi organiziranja posjeta, promatranja ptica, fotografiranje ptica, organiziranje festivala i sl. manifestacija koje promoviraju ptice, kulturni turizam na temelju povezivanja s drugim dijelovima općine Kakanj i promociju kulturne baštine, edukativne programe za sve uzrasne kategorije, rekreacijske programe u vidu staza za šetnju, proizvodnju i prodaju zelenih proizvoda (proizvodi organske poljoprivrede) brendiranih oznakom ptica, znanstvene projekte zaštite prirode (staništa, biljnog i životinjskog svijeta).

 

Važnost močvara i močvarnih staništa

 

Na močvare i močvarna područja dugo se gledalo kao na beskorisne površine i prljava izvorišta različitih bolesti. Mnoge države pokušavale su riješiti se močvara pretvaranjem u poljoprivredne površine. Takav princip doveo je do uništavanja najbogatijih ekoloških sustava.Pokušavajući spriječiti daljnju devastaciju, 2. veljače 1971., u iranskom gradu Ramsaru  potpisana je tzv. Ramsarska konvencija. Konvencija obvezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje močvara na vlastitom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom iskorištavanju močvarnih staništa.

Prema Ramsarskoj konvenciji (članak 1.1) definicija močvare glasi: “U smislu ove Konvencije močvarna staništa obuhvaćaju područja močvara, cretova, tresetišta ili vode, kako prirodna tako i umjetna, stalna ili povremena, sa stajaćom ili tekućom vodom, slatkom, bočatom ili slanom, uključujući područja morske vode duboke do šest metara za vrijeme oseke.“

Poseban je naglasak na zaštiti voda, kao glavnog ekološkog čimbenika koji uvjetuje nastanak i opstanak močvarnih staništa. Stranke su obvezne donijeti nacionalne programe zaštite močvarnih staništa i uključiti mjere njihove zaštite i razumnog korištenja u svoje nacionalne planove uređenja i uporabe prostora. Osim toga, obvezne su štiti močvarna staništa utemeljenjem prirodnih rezervata, od kojih najmanje jedan koji zadovoljava kriterije za međunarodnu važnost mora biti predložen za upis u Ramsarski popis. Uvrštavanjem u Ramsarski popis, takvi lokaliteti dobivaju status prirodnog dobra koje predstavlja bogatstvo cjelokupnog čovječanstva.

Članstvo u Konvenciji imaju 163 države, među kojima je i BiH, od 2001. godine, s tri Ramsarska područja: Livanjsko polje, Hutovo blato i Bardača.

Kako bi se uočila vrijednost i važnost močvara dovoljno je samo navesti kako su one staništa velikog broja ptičjih vrsta. Tako, primjerice, na europskim močvarama obitava i gnijezdi se skoro 45 posto svih ptičjih vrsta na tom području. No, na močvarama i drugim vodenim površinama nije prisutna samo bogata ornitofauna. Na tim područjima rastu posebne biljne vrste, praćene i specifičnim životinjskim vrstama, posebno ribama i beskralješnjacima. U močvarnim područjima (koja danas čine 6 posto površine Zemlje) živi 40 posto svih biljnih i životinjskih vrsta.

Močvarna staništa su  najugroženiji ekološki sustavi - zbog isušivanja, onečišćenja i prekomjernog iskorištavanja njihovih bogatstava. Naime, u posljednjih 50 godina izgubljeno je 50 posto močvarnih područja u svijetu. Stoga je svrha Konvencije osigurati njihovo očuvanje i razumno iskorištavanje.

 

Močvarna staništa prema Ramsarskoj konvenciji

 

Močvarna staništa općenito predstavljaju prijelaz između stalnih vodenih površina i suhih područja. To su vrlo raznoliki ekološki sustavi koji uključuju 42 različita tipa močvarnih staništa unutar pet glavnih močvarnih sustava:

-          morski (priobalne močvare uključujući stjenovite obale i koraljne grebene);

-          estuarijski (uključujući delte, močvare u zoni plime i oseke te mangrove);

-          jezerski (močvarna staništa uz jezera);

-          riječni (močvarna staništa uz rijeke i potoke);

-          močvarni (močvare u užem smislu riječi i cretovi).

Uz to izdvajaju se i sustavi umjetno načinjenih močvarnih staništa kao što su ribnjaci, solane, akumulacije, šljunčare, kanali i dr.

Od 1999. u močvarna staništa su uključeni i krški hidrološki sustavi.

 

Važnost močvarnih staništa

 

Močvarna staništa predstavljaju jednu od najvećih vrijednosti biološke i krajobrazne raznolikosti. Ova vrlo produktivna staništa posebno su značajna zbog bogatstva i raznolikosti biljnih i životinjskih vrsta. Primjerice, uz njih je ekološki vezano više od 40 posto vrsta biljaka i životinja. No, jednako kao za ptice i ostale životinje i biljke, močvarna staništa su oduvijek imala značajnu ulogu u razvoju ljudske civilizacije. Ne čudi stoga činjenica kako su se prve civilizacije razvile upravo u dolinama rijeka i poplavnim ravnicama. Nažalost, taj razvoj tekao je na štetu prirodnih resursa na kojima se temeljio.

Isušivanje močvara radi dobivanja poljoprivrednih površina, regulacija tokova rijeka, onečišćivanje komunalnim i industrijskim otpadnim vodama, prekomjerno iskorištavanje njihovih resursa samo su neke od ljudskih aktivnosti koje su uzrokovale nestajanje i degradaciju močvarnih staništa. Tek tijekom posljednjih nekoliko desetljeća porasla je ljudska svijest o vrijednosti i značaju bioloških i hidroloških funkcija močvarnih staništa, a time i potreba da se uskladi razvoj ljudskih aktivnosti sa zaštitom prirode uopće. Najznačajnije funkcije močvarnih staništa su kontrola poplava, obnavljanje podzemnih voda, učvršćenje obala i zaštita od vremenskih nepogoda u obalnom području, zadržavanje hranjivih tvari i sedimenta, ublažavanje klimatskih promjena, pročišćavanje vode. Osim toga, močvarna staništa predstavljaju spremišta biološke i genetske raznolikosti i staništa brojnih gospodarski iskoristivih biljnih i životinjskih vrsta, a pružaju i mogućnost za razvoj turizma i rekreacije te imaju i kulturnu vrijednost.

 "Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno."
 
                                                                                                 Ivo Andrić 

                               Ivo Andrić

karta iz 1885. godine_ na karti označen izvor Bstrik (die Quelle (njem.) izvor, vrelo)

           

      Na današnji dan, 15.7.1911., prije 103 godine

 

   prevedeno iz putnog izvještaja koje je napisao Max Macher, u godišnjaku austrijskog aerokluba iz 1912./1913.

 

15. srpnja 1911. (subota), u 23:20 h, dr. Hans Lorenz, dr. Karl Ewald i Max Macher, balonom "Excelsior" uzlijeću sa bečkog poletišta Fischamend.

Balatonsko jezero preletjeli smo za 9 minuta.
5:40 h, narednog dana prelijećemo rijeku Savu, nekoliko kilometara istočno od Bosanskog Broda.

Kakva neprocjenjiva sreća za nas što smo mogli odozgo gledati Bosnu, zemlju iz bajki. Ta krasota panorame što se otvarala ispod i ispred nas, divota doline Bosne, ta istinska veličanstvena ljepota šuma i planina, kao da smo ušli u raj.

6:20 h, lebdjeli smo na visini od 1400 m istočno od Doboja.                                         Raspolagali smo s još samo tri vreće balasta i pred sobom smo imali pogodan teren za spuštanje, u blizini željezničke pruge.                                                                              

No, čarolija pejsaža zadržala nas je, pa smo odlučili nastaviti put po svaku cijenu. Dok se nebo iznad nas razbistravalo, iz doline su navirali oblaci.                                      

Više od dva sata uživali smo u mirnoj vožnji. Pri tom smo izgubili orijentaciju.

9:45 h , krpice magle su još ometale orijentaciju. Počeli smo tonuti. Nismo vidjeli ono što smo imali namjeru, nismo vidjeli ni Sarajevo, ni željezničke šine.

10:05 h , vučno uže je dodirnulo tlo, polako smo se približavali jednom blagom obronku. Gore, ispod starog groblja, našlo se oko pedesetak ljudi. Bez glasa i pokreta gledali su u čudovište koje je palo s neba.                                                                                        

Već prije, durbinom smo vidjeli da su prilikom našeg dolaska, neki ljudi kleknuli i prekrižili se.

Na naš poziv da prihvate uže, spustili su se na koljena i oni koji su dotad stajali. Začuđeni, čuli smo glasnu molitvu tih jednostavnih ljudi, koji su nas očigledno, držali za bića s neba. Vidjeli smo da od prestrašenog stanovništva odmah ne možemo očekivati pomoć, pa smo se polako spuštali povlačenjem ventila. Spustili smo se na tlo sasvim meko.

Radoznalost dotjera najhrabrije ljude u blizinu još napuhanog balona. Oprezno su opipavali košaru, te u čudu gledali u mrežu i lanenu tkaninu divovske kugle. Uskoro su imali više povjerenja i odjednom smo bili okruženi gomilom zapanjenih lica.

Ekspedicija se spustila u selo Velike Trnovce, 777 m nadmorske visine.

Uz aktivnu pomoć bosanskih ljudi i žena, opskrba balona se odvijala brzo i bez zastoja dok nas je sunce i previše pržilo, no pojavila se briga kako prevesti balon do željezničke stanice. Činilo se da ljudi ne razumiju šta želimo.

Zato su Edward i Lorenz odlučili sami sebi pomoći i potražiti prijevozno sredstvo. Jedan je otkrio četiri stara, djelimično slomljena kotača, a drugi kola, od čija su četiri kotača ostala još samo dva. Na temelju tih predmeta, znakovima su se nastavili pregovori i povjerovali smo da će nam ljudi pribaviti potreban prijevoz.                                                                                               

Veseli zbog toga, ulogorili smo se oko korpe balona i dokrajčili zalihe hrane.  Pri tom se oko nas skupilo i staro i mlado, a da ljudi nisu ni najmanje bili nametljivi. Čisto odjeveni u nedjeljnu odjeću, oko nas su pravili polukrug. Nismo se mogli dovoljno nadiviti skromnom i ponašanju punom takta, te neproračunatoj gracioznosti ljudi.                                      

Vrijeme nam je vrlo brzo prošlo. Prošao je jedan sat popodne. Izvučena su ona stara kola i za nuždu popravljena.

21:00 h, neobična zaprega je napustila Velike Trnovce. Na kolima koja su se drmusala izdizao se teški balon s korpom i omotačem, a četiri para malih bosanskih volova mučila su se da pokrenu kola.

3:00 h ujutro, zaprega je stigla u Čatiće, nakon što je prošla dolinom Trstionice.

Zahvaljujući susretljivosti bosanske željezničke Uprave, slijedeći ubrzani putnički vlak bio je zaustavljen i time nam se pustolovina sretno završila.                          

Sa nezaboravnim dojmovima o Bosni i njezinim stanovnicima konačno smo se ponovo vratili u Beč.

  ( iz putnog izvještaja koje je napisao Max Macher, u godišnjaku austrijskog aerokluba iz 1912./1913.) 

                            

 



        Bistrik i okolno područje na satelitskoj mapi

                               klikni za pogled ==>

 autor: Administrator

                          "Naši ujaci, naši prvaci"

 autor: Administrator

 "Sve što katolička vjera ima u Bosni, iza Boga, plod je franjevačkog truda i znoja."

                                                             Papa Leon XIII.,  24. ožujka 1883.

 

  Od dolaska u naše krajeve , godine 1291., Ordo fratrum minorum (Red Manje braće ili Red male braće) dijele sa svojim katoličkim pukom i dobro, i nedaće, i u nadi za bolje sutra daju neprocjenjiv doprinos vjerskom, povijesnom, kulturnom, prosvjetnom i znanstvenom životu Bosne i Hercegovine.

 Stoga, evo nekoliko njihovih znamenitih djela:

Prva tiskana knjiga nekog pisca iz BiH na narodnom jeziku

        Fra Matija Divković:  Nauk krstjanski. Venecija, 1611.

Prvo povijesno djelo koje je začetak moderne historiografije BiH

        Fra Filip Laštrić: Epitome vetustatum Provinciae Bosniensis. Venecija, 1765.

Prvo tiskano djelo medicinskog sadržaja nekog  pisca iz BiH

        Fra Franjo Gracić: Sacerdotis viatoris analysis theorico-practico de viribus virus febriferi,   pestiferi...   Padova, 1795.

Prvi diplomirani liječnik u povijesti bosansko-hercegovačke medicine

       Fra Mato Nikolić studij medicine završava u Feldsbergu, 1807. godine.

Prva pučka škola u BiH

      Fra Ilija Stračević osnovao u Tolisi pučku školu, 1823. godine.

Prvi Ilir Bosne (1835. Ljudevit Gaj objavio proglas za ilirstvo)

      Fra Martin Nedić

Prvi časopis u BiH

       Fra Ivan Franjo Jukić pokrenuo časopis književno-znanstvenog sadržaja „Bosanski prijatelj“ , 1850. godine.

Prva zemljoradnička zadruga u BiH

        Na inicijativu fra Ilije Oršolića , u Tolisi pokraj Orašja, osnovana prva zemljoradnička zadruga u BiH pod nazivom „Seljačka zadruga s ograničenim jamčenjem u Orašju“,             16. listopada 1904. godine.

                                                                                     Pax et bonum

                                                                                    ( Mir i dobro )

 

kapela na katoličkom groblju "Ostrugnjača", stanje 8. rujna 2012. - krov završen.

 

                              

                                Radakova stijena – voda Radakovica

 autor: Administrator

 

  Među brojne znamenite lokalitete smještene u našem kraju, koje svakako treba posjetiti, spada i Radakova stijena.

To uzvišenje, od 20-ak metara, nalazi se jugozapadno od sela Gornja Borovica, podno brda Zorkovica, na cca. 1000 m n.v.

Iz živopisnog okoliša ističe se spomenuta stijena koja je uvijek u narodu izazivala strahopoštovanje i nedoumicu. Udaljena nekoliko stotina metara od župne crkve u Borovici, simbol je duboke životne vezanosti za Bobovac, burnih povijesnih zbivanja, ali i dugog i bolnog stradanja i nestajanja naših korijena sa ovih prostora.

Radakova stijena spominje se, u usmenim predajama našeg kraja, kao mjesto pogubljenja  vojvode Radaka, zapovjednika grada Bobovca, na čiji spomen i nosi naziv.

Naime, nadajući se kako će biti za to nagrađen, predaje ključeve grada u ruke sultana Mehmeda II. el Fatiha, a isti ga daje „nagraditi“. Zapovjedio je da ga strmoglave niz ovo uzvišenje, nedaleko Bobovca.

Ispod ove stijene izvire jako kvalitetna voda Radakovica.

Naziv Radakovica (kako se može vidjeti na iznimno preciznim topografskim kartama) nosi i potočić koji je smješten između Zorkovice, Radakove stijene i Kadinjače sa jedne strane, i brdom Smrdan sa druge.

Istog pune ukupno četiri izvora, i to dva izvora podno kote Javorje (1429 m.n.v., na brdu Smrdan), te dva izvora podno kote V. guvno (1402 m.n.v., na brdu Smrdan).

Potočić Radakovica utječe u Borovički potok kao desni pritok, a Borovički potok je, nadalje, desni pritok rijeke Bukovice.

Spomen na vodu Radakovicu susreće se i u usmenim predajama našeg kraja. Tako se može čuti usmena oporuka kraljice Katarine, koja bježeći pred Turcima put Dubrovnika govori, kako joj je najviše žao, i kako nikad neće prežaliti pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, jer tog troga nigdje na svijetu nema.

Priča se, u predajama, kako je izvor Radakovica doveden drvenim žljebovima na Bobovac (udaljenost od Bobovca do izvora podno Radakove stijene je više od 4 km zračne linije).

Iz iznesenih predaja vidljivo je kako voda Radakovica nosi to ime još za vrijeme vojvode Radaka, pa se postavlja pitanje: po kome je voda, uistinu dobila ime.

Nadam se da će neki istraživač i/ili povjesničar, u dogledno vrijeme, pronaći rješenje za ovu nedoumicu.

             

 

Srednji (četvrti) pečat kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1404. - 1409. i 1421. - 1443.)

 autor: Administrator

 

 Pravna snaga pečata sastoji se u ovjeravanju autentičnosti isprave i istinitosti njezinog sadržaja, te u legitimaciji donosioca pečata.

Srednji pečat, kao i mali, služili su vladarima za ovjeravanje službenih isprava, ali i potvrđivanje privatnih priznanica, pisama, punomoći i sl.

                 

Ovaj srednji pečat kralja Tvrtka II., veličine (promjera) je 4,5 cm.

Na njemu legenda (lat. legere = čitati; ono što treba čitati) glasi: 

+ S. DOMIN. TVERTCONIS. DEI. GRACIA. REGIS. BOSNE. E.

... u prijevodu sa latinskog jezika:

 + PEČAT GOSPODARA TVRTKA BOŽJOM MILOŠĆU KRALJEVINE BOSNE I TAKO DALJE.

(kratice u legendi: S – sigillum, DOMIN – domini i E – et cetera)

Na pečatima vladara srednjovjekovne Bosne, gotovo sve legende počinju znakom križa (od sačuvana 61 pečata, 5 je bez legende, dok je na 2 primjerka tekst postojao, ali se ne može ni djelomično pročitati). Tako, od 54 pečata na kojima se i djelomično mogu pročitati legende, njih 35 ima ispred sebe križ, a na 13 legendi tog simbola nema (kod 6 pečata legenda nije čitljiva, te se ne može razaznati, je li postojao križ ili ne).

Kako nisu radili svoje pečate, ovim pečatom koristili su se kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) i kralj Stjepan Tomašević (1461. – 1463.).

Sačuvan je na vjerodajnici, od 3. lipnja 1444., kojom se kralj Tomaš obvezuje na prijateljstvo, pomoć i godišnji tribut u novcu Ivanu Hunjadiju (isprava se čuva u Državnom arhivu u Budimpešti).

Isti pečat nalazi se i na Tomaševoj povelji Mlecima od 15. travnja 1444. (isprava se čuva u Državnom arhivu u Veneciji).

 

Literatura:

-   Anđelić, Pavao, Srednjovjekovni pečati iz Bosne i Hercegovine, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1970.

-   Internet izvori.

   Poštanske markice na kojima su znamenitosti te ljudi iz našeg kraja